#ThoughtAboutIt je serija tekstova hrvatskih sudionika razmjene mladih “Let me think about it” o svom iskustvu i dojmovima s razmjene. U ovom nastavku donosimo vam tekst voditelja hrvatske grupe, Josipa Potnara. Enjoy 🙂
Lagao bih da kažem da se sjećam dana kada smo Luka, Audrone i ja odlučili napisati ovaj projekt. Taj smo razgovor valjda pojedinačno vodili u vlastitim glavama, a potom pokrenuli Skype poziv u kojem se ideja iskristalizirala. Bio je to višestruki proces učenja. Kako osmisliti projekt, kako staviti na papir neverbalnu bujicu ideja, kako dostići vlastiti cilj?
Premotajmo na sam zaplet, u jednom trenutku sam se pakirao, u drugom budio u 3 ujutro da bih započeo putovanje, u trećem su sve grupe bile na licu mjesta. Toliko raznoliku i otvorenu grupu nisam već dugo susreo, svi nervozni na svoj način, ali itekako spremni doživjeti ono što smo za njih isplanirali.
Kritičko mišljenje nešto je što se razvija, a ne uči; jesmo li odabrali dobre metode, je li prenaporno, zamorno? Pada li samo hrvatski tim s nogu? Promatrao sam sudionike 10-ak dana, kako izlaze iz svojih kukuljica, sivu odjeću zamjenjuju šarenom, sami započinju razgovore i počinju propitivati stvari, dijeliti, graditi, stvarati. Negdje između svih tih uspomena – sada su to već uspomene – ulovio sam samoga sebe kako rastem kroz svaku radionicu, pojedinačni ili grupni razgovor. Nešto što se prvoga dana činilo teškim iznenada je postalo izvedivo, svaki problem postao je prilika za učenje i to je za mene postao najbitniji ishod učenja.
Ponos je počeo rasti nakon prvog upita bismo li ovaj projekt prijavili iznova. Potom nakon drugog, trećeg… To će vjerojatno biti rasplet.
