Kada dijete krene u školu, njegov se svijet drastično mijenja. Igra više nije glavni “posao”, već to postaju obveze, sjedenje u klupi, praćenje pravila i prve ocjene ili procjene. Polazak u prvi razred jedan je od najvećih i najvažnijih koraka u životu djeteta, ali i cijele obitelji. To je razdoblje uzbuđenja, ali sasvim prirodno – i razdoblje straha, neizvjesnosti i stresa. Ono što roditelji često zaborave jest da prilagodba (adaptacija) traje i do nekoliko mjeseci. Normalno je da dijete u početku bude umornije, plačljivije, pa čak i da pokazuje znakove otpora. Ključ je u vašem pristupu.

Ključno je da shvatite da će vaš stav roditelja prema školi postati stav vašeg djeteta. Ako vi pokazujete svoju nervozu i strahove vezano uz polazak u školu, dijete će vrlo brzo primjetiti iste. Pokušajte zadržite smirenost i optimizam. Razgovarajte o školi kao o uzbudljivom mjestu gdje se uče nove stvari i stječu prijatelji.  Uspostavljanje rutine je jako bitno, stoga barem dva do tri tjedna prije početka škole počnite s ranijim odlaskom na spavanje i ranijim buđenjem. Rutina pruža osjećaj sigurnosti. Zajedno pripremajte stvari za školu kao što su kupovina torbe, bilježnica i olovaka. Pustite dijete da samo izabere pernicu ili torbu – tako gradi osjećaj autonomije i uzbuđenja.

Kako roditelj može pomoći djetetu?

Dijete u ovoj fazi treba emocionalnu podršku, ali i učenje praktičnih vještina.

Kako bi se dijete lakše prilagodili potrebno je razvijanje samostalnosti. – Škola traži da se dijete samo presvuče za tjelesni, pospremi svoje stvari u torbu i brine o svojim olovkama. Vježbajte ove korake kod kuće kroz igru prije nego što škola počne.

Emocionalna podrška i slušanje – Budite za dijete uvijek dostupni i prisutni, te mu pružite emocionalnu podršku i slušajte ga/ju. Umjesto općenitog pitanja “Kako je bilo u školi?” (na koje ćete najčešće dobiti odgovor “Dobro”), pitajte specifične stvari: “Što te danas najviše nasmijalo?”; “S kim si sjedio pod odmorom?”; “Je li danas bilo nešto što ti je bilo teško?” Važno je da dopustite djetetu da izrazi tugu, ljutnju ili umor. Nemojte umanjivati njegove osjećaje riječima “Ma daj, pa to nije ništa”. Radije recite: “Vidim da si umoran / umorna, potpuno te razumijem. Idemo se prvo odmoriti.” U početku radite s djetetom, ali ga ne zamjenjujte. Sjedite pored njega dok piše zadaću, potičite ga, ali neka olovku drži samo. Pohvalite trud, a ne samo konačan rezultat (npr. “Vidim koliko si se potrudio / potrudila oko ovog slova V”, umjesto “Ti si najpametniji / najpametnija”).

Psihološka pomoć roditelju: Kako preživjeti “odvajanje”?

Često zaboravljamo da je polazak u školu ogroman stres i za same roditelje. Prorjeđuje se vaša kontrola nad djetetovim danom, javljaju se strahovi hoće li se uklopiti, hoće li ga/ju netko povrijediti i hoće li biti uspješan / uspješna.

Evo nekoliko psiholoških savjeta za roditelje:

Većina roditelja ima strah od neuspjeha djeteta. Savjet je da otpustite perfekcionizam. Dijete ne mora odmah sve znati. Škola služi za učenje, a pogreške su sastavni dio tog procesa. Osvijestite da su vaši strahovi uglavnom vaši, a ne djetetovi. Prođite kroz njih s partnerom_icom ili prijateljima_icama, nemojte ih prelijevati na dijete. Nemojte svoje dijete uspoređivati s drugom djecom. Svako dijete ima svoj tempo. Netko proprohoda ranije, netko lakše nauči slova. Fokusirajte se isključivo na napredak svog djeteta u odnosu na njega samoga od jučer.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Ako primijetite da adaptacija traje dulje od nekoliko mjeseci, da dijete pokazuje ekstremni otpor (svakodnevni plač prije škole, česte glavobolje ili trbuhobolje bez medicinskog uzroka, povlačenje u sebe ili agresiju), nemojte se ustručavati potražiti pomoć.

Stručna služba škole (psiholog ili pedagog) prva je i najbolja adresa. Oni su tu da pomognu i vama i djetetu kako bi ovaj prijelaz prošao što bezbolnije.

Sretno na ovom novom, uzbudljivom putovanju! Naoružajte se strpljenjem i ne zaboravite – djetetu ste i dalje najvažniji vi, njegova sigurna luka u koju se vraća nakon svakog školskog zvona.

Ovaj članak nastao je u okviru projekta “Roditeljski kompas II” koji sufinancira Ministarstvo demografije i useljeništva, kao dio aktivnosti “Roditeljski balans” s ciljem pružanja psihološke prve pomoći za roditelje. Članak je kreirala voditeljica projekta Nikolina Jureković.